Vizualne dezinformacije: Kad gledanje nije vjerovanje
Netočne su informacije na Internetu postale ozbiljan globalni problem, a kada se odnose na teme iz područja Biomedicine i zdravstva, mogu biti vrlo štetne za ljudsko zdravlje. Osim netočnih informacija koje se priopćuju putem teksta, postoje i one čiji je medij prijenosa slika ili video. Takve se netočne informacije nazivaju vizualne mizinformacije ili vizualne dezinformacije. Ukoliko je riječ o netočnim informacijama čiji pošiljatelj ima jasnu namjeru obmanuti javnost, tada govorimo o dezinformacijama, a u slučaju da autor poruke vjeruje kako je informacija točna, tada govorimo o mizinformacijama.
Utvrđivanje točnosti ili netočnosti neke poruke o zdravlju, tekstualne ili vizualne, zahtjevan je zadatak, budući da pozivanje na znanost u svrhu provjere točnosti pretpostavlja poznavanje rezultata i metodologije znanstvenih istraživanja. Ako znamo da se rezultati istraživanja prikazuju pomoću statističkih testova utemeljenih na vjerojatnosti, posve je jasno koliko je teško premostiti jaz između percepcije znanstvenika i percepcije javnosti o tome što je točno, a što netočno. Naime razumijevanje koncepata istine i laži razlikuje se od pojedinca do pojedinca unutar neke skupine, a pogotovo se razlikuje između skupina koje nemaju istu razinu poznavanja određenog sadržaja. Prijevod znanstvenog na "obični" jezik i komunikacija znanstvenih informacija prema općoj javnosti jedan je od većih izazova naše civilizacije u kojoj se na dnevnoj bazi objavljuje na tisuće znanstvenih članaka, i to samo iz područja biomedicine.
Ako se usredotočimo na dezinformacije kojima je cilj uvjeriti primatelja poruke da je netočno zapravo točno, moć vizaulnog komuniciranja "dolazi na svoje". Naime, kako su istraživanja pokazala, u procesu uvjeravanja primjena fotografija i slika koje se odnose na područje medicine pojačavaju učinak (1). Komunikacija putem video zapisa pri tom je još učinkovitija. Tipične vizualne dezinformacije prikazuju se pomoću grafičkih prikaza i karti s netočnim ili izostavljenim podacima, izdavajanjem i premještanjem originalnog vizuala u pogrešan kontekst, izmjenom originalnih prikaza i sl. No, pojava dezinformiranja i manipuliranja informacijama nije rezervirana samo za društvene mreže i opću javnost - zapažamo je i u znanstvenoj zajednici. Naime, 2016. provedeno je istraživanje (2) na uzorku od otprilke 20 tisuća znanstvenih članaka iz područja biomedicine te je utvrđeno da je čak 2,7% članaka sadržavalo vizualne dezinformacije. Zanimljivo je da su autori istraživanja svoja zapažanja prijavili urednicima časopisa te nakon pet godina ustanovili da je za manje od pola prijavljenih članaka napravljena korekcija ili da su ti članci povučeni. Ukupno, do 2021., ti su autori prijavili više od 4000 članaka urednicima, ali korekcija ili povlačenje učinjeni su za tek nešto manje od 15% prijava.
Dobra vijest je da pomoću AI tehnologije urednici dobivaju nove alate za otkrivanje netočnih vizualnih informacija, a loša da upravo AI tehnologija može vrlo uspješno generirati takve sadržaje. Primjerice, kako bi se postigao marketinški učinak, u video se reklamama ili na reklamnim posterima za neki proizvod pojavljuje liječnik kojeg je generirala AI tehnologija. Nadalje, uvjerljiva umjetna fotografija liječnika omogućava kreiranje lažnih profila, a time i širenje netočnih informacija predstavljenih kao mišljenja eksperata.
U skladu s razvojem informacijskih sustava i uzimajući u obzir pojavu infodemije, knjižnična se djelatnost u akademskoj zajednici našla pred novima izazovima zbog kojih širi opseg svojih aktivnosti. Jedna od novina u medicinskim knjižnicama je i provođenje edukacija o prepoznavanju netočnih informacija koje se odnose na zdravlje. Tako je u travnju 2023. knjižnični sustav Health Sciences Library System sa Sveučilišta Pittsburgh u SAD-u osmislio radionicu When Seeing Isn’t Believing: Identifying Visual Health Misinformation (Kad gledanje nije vjerovanje: Prepoznavanje vizualnih mizinformacija) tijekom kojeg su polaznici analizirali složene primjere vizualnih netočnih informacija, učili o tipičnim načinima primjene vizualnih sadržaja za obmanjivanje znanstvene ili opće javnosti, o utjecaju netočnih vizualnih informacija na istraživanja u biomedicini te o tome što se treba i može učiniti kad otkriju netočni sadržaji (3).
Izazov suočavanja sa širenjem netočnih informacija tim je veći što metoda edukacije o načinima razotkrivanja onog što je netočno može dovesti do negativne pojave pretjeranog skepticizma, tako da se naposljetku ne vjeruje ni onome što je točno. Naime, koliko god može biti opasno povjerovati u ono što nije točno, toliko može biti opasno i ne povjerovati u ono što je točno (4).
Literatura:
1. Hameleers M, Powell TE, Van Der Meer TGLA, Bos L. A Picture Paints a Thousand Lies? The Effects and Mechanisms of Multimodal Disinformation and Rebuttals Disseminated via Social Media. Political Communication. 2020 Mar 3;37(2):281-301.
2. Bik EM, Casadevall A, Fang FC. The Prevalence of Inappropriate Image Duplication in Biomedical Research Publications. Sibley LD, editor. mBio. 2016 Jul 6;7(3):e00809-16.
4. Cowles K, Miller R, Suppok R. When Seeing Isn’t Believing: Navigating Visual Health Misinformation through Library Instruction. Medical Reference Services Quarterly. 2024 Jan 2;43(1):44-58.
3. Guay B, Berinsky AJ, Pennycook G, Rand D. How to think about whether misinformation interventions work. Nat Hum Behav. 2023 Aug 10;7(8):1231-3.
dr. sc. Danira Matijaca, Ured za provjeru točnosti informacija o zdravlju