TOČNO/NETOČNO
PROVJERA: "Dovode li IPP do doživotne ovisnosti zbog rebound efekta?"
 PROVJERA: "Dovode li IPP do doživotne ovisnosti zbog rebound efekta?" Tvrdnja: "IPP dovode do doživotne ovisnosti zbog rebound efekta" Izvor: FB komentar - slobodnadalmacija Status: potreban kontekst |
“IPP dovode do doživotne ovisnosti zbog rebound efekta” tvrdnja je korisnika Facebook društvene mreže u komentarima objave Slobodne Dalmacije, nastavno na temu o inhibitorima protonske pumpe, lijekovima koji se koriste u liječenju različitih bolesti želuca.
Inhibitori protonske pumpe (IPP) su skupina lijekova koji učinkovito smanjuju lučenje želučane kiseline te se koriste u liječenju niza bolesti želuca poput gastroezofagealne refluksne bolesti (GERB), refluksnog ezofagitisa, peptičke ulkusne bolesti te infekcije s bakterijom H. pylori. U odnosu na dotada dostupne lijekove (antagoniste H2A receptora), IPP dovodi do dvostruko bržeg zaliječenja jednjaka i smanjenja simptoma žgaravice. Osim što su vrlo učinkoviti, predstavljaju i jako sigurnu skupinu lijekova što je dovelo do toga da su IPP jedni od najprepisivanijih vrsta lijekova u pojedinim dijelovima svijeta.
S druge pak strane, dugotrajna uporaba lijekova ove vrste može dovesti do „rebound“ učinka po prestanku terapije gdje kontradiktorno dolazi do povećanog lučenja kiseline u odnosu na stanje prije početka liječenja. Prethodna istraživanja su pokazala kako se rebound učinak pojavljuje nakon dugotrajnog liječenja (liječenje u trajanju od više tjedana), dok točna granica kada se takvo stanje javlja još nije uspostavljena. Svakako, učestalost rebound učinka ovisna je o dozi lijeka koja se koristi kao i specifičnom lijeku koji je korišten, s obzirom na različitu jačinu učinka koncentracije lijeka.
Kako bi se učinkovito borili protiv ovog fenomena, postoje različiti protokoli za prestanak liječenja IPP-ovima koji se temelje na postupnom smanjenju doze lijeka. Ipak, niti jedan od postojećih protokola nije univerzalno prihvaćen te ostaje otvoreno pitanje učinkovitosti jednog protokola u odnosu na drugi. Ova problematika naglašava osnovno načelo farmakoterapije koje nastoji dozirati ciljani lijek u najmanjoj mogućoj djelotvornoj dozi te nikako ne predstavlja razlog za odustajanjem od primjene lijeka kada je to i klinički opravdano.
Izvori:
https://www.cochranelibrary.com/cdsr/doi/10.1002/14651858.CD011969.pub2/full
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19362552/
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/16948806/
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11677201/
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0016508597002643?via%3Dihub
Inhibitori protonske pumpe (IPP) su skupina lijekova koji učinkovito smanjuju lučenje želučane kiseline te se koriste u liječenju niza bolesti želuca poput gastroezofagealne refluksne bolesti (GERB), refluksnog ezofagitisa, peptičke ulkusne bolesti te infekcije s bakterijom H. pylori. U odnosu na dotada dostupne lijekove (antagoniste H2A receptora), IPP dovodi do dvostruko bržeg zaliječenja jednjaka i smanjenja simptoma žgaravice. Osim što su vrlo učinkoviti, predstavljaju i jako sigurnu skupinu lijekova što je dovelo do toga da su IPP jedni od najprepisivanijih vrsta lijekova u pojedinim dijelovima svijeta.
S druge pak strane, dugotrajna uporaba lijekova ove vrste može dovesti do „rebound“ učinka po prestanku terapije gdje kontradiktorno dolazi do povećanog lučenja kiseline u odnosu na stanje prije početka liječenja. Prethodna istraživanja su pokazala kako se rebound učinak pojavljuje nakon dugotrajnog liječenja (liječenje u trajanju od više tjedana), dok točna granica kada se takvo stanje javlja još nije uspostavljena. Svakako, učestalost rebound učinka ovisna je o dozi lijeka koja se koristi kao i specifičnom lijeku koji je korišten, s obzirom na različitu jačinu učinka koncentracije lijeka.
Kako bi se učinkovito borili protiv ovog fenomena, postoje različiti protokoli za prestanak liječenja IPP-ovima koji se temelje na postupnom smanjenju doze lijeka. Ipak, niti jedan od postojećih protokola nije univerzalno prihvaćen te ostaje otvoreno pitanje učinkovitosti jednog protokola u odnosu na drugi. Ova problematika naglašava osnovno načelo farmakoterapije koje nastoji dozirati ciljani lijek u najmanjoj mogućoj djelotvornoj dozi te nikako ne predstavlja razlog za odustajanjem od primjene lijeka kada je to i klinički opravdano.
Izvori:
https://www.cochranelibrary.com/cdsr/doi/10.1002/14651858.CD011969.pub2/full
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19362552/
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/16948806/
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11677201/
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0016508597002643?via%3Dihub
"Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije, Ministarstva kulture i medija ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija kao ni Ministarstvo kulture i medija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih."